Prekrasna i dirljiva ljubavna priča koja dolazi s Golije dokaz je da iskrene emocije, upornost i međusobna podrška mogu da pobijede sve prepreke, razlike i predrasude. Klodijana i Duško Maraš, bračni par iz sela Goševo na Goliji, već više od jedne decenije žive mirno, skromno i složno, a njihov brak traje jedanaest godina. Iako život na planini nosi brojne izazove, oni se gotovo uvijek mogu vidjeti nasmijani — kao da im je upravo ljubav dala snagu da izdrže sve ono što mnogi smatraju preteškim.
Njihova zajednička priča počela je na neobičan način i na potpuno neočekivanom mjestu — u Albaniji. Klodijana je tada bila djevojčica od samo 15 godina, a Duško već zreo čovjek od 37. Ipak, razlika u godinama, država iz koje potiču i vjera kojoj pripadaju, nisu ih spriječile da prepoznaju jedno u drugome nešto posebno, nešto što je vrijedilo svakog rizika.
„Kuma je došla u moje selo da me posjeti, a sa sobom je povela svog kuma“, prisjeća se Klodijana početka njihove ljubavi. „Tako smo se upoznali 6. marta 2013. godine. Ni dva mjeseca kasnije, 28. aprila, već smo se vjenčali. Sve se desilo brzo, ali ja se nijednog trenutka nisam pokajala. Danas je toliko teško pronaći osobu sa kojom možeš dijeliti i dobro i loše, nekoga sa kim ćeš graditi porodicu i budućnost.“
Ova hrabra žena priznaje da ju je u početku bilo strah — novi jezik, nova kultura, druga država, vjera i običaji. Sve je bilo potpuno nepoznato. „Bila sam katolkinja iz Albanije i plašila sam se kako će to izgledati kada dođem u Srbiju. U početku je bilo povuci–potegni, nisam razumjela jezik, sve mi je bilo strano. Ali Bog je, izgleda, imao svoj plan, i sve se posložilo onako kako treba.“
Danas, nakon jedanaest godina zajedničkog života, njih dvoje su nerazdvojni i uvijek tu jedno za drugo. Kao kruna njihove ljubavi došlo je pet prelijepih ćerki. Iako odrastaju u prirodnim, ali veoma teškim uslovima, jer Golija zna da bude surova, posebno zimi kada temperature često padaju duboko ispod nule, djeca se nikada ne žale. Čak i do škole imaju preko 13 kilometara u jednom smjeru, ali ta činjenica nije umanjila njihovo djetinjstvo, radost ili želju da uspiju.
„Najstarija ćerka ima 10 godina, a najmlađa samo godinu i po dana“, priča kroz blagi osmijeh Klodijana. „Snalazimo se kako znamo i umijemo, ali kad ima ljubavi i kad smo složni, sve se može.“
Ono što ju je posebno ohrabrilo kada je došla u Duškov dom bila je toplina kojom ju je njegova porodica prihvatila. „Moje zaove — to ne mogu nikad zaboraviti“, kaže sa zahvalnošću. „Plakale su od sreće kada sam došla. Gledale su me ne kao snaju, već kao svoje dijete. Bila sam mlada, neiskusna, i mnogo su mi pomogle kada sam se prvi put porodila.“
Iako je znala da se Duško ne nalazi u dobroj finansijskoj situaciji, to joj nije bilo važno. „Ako se ljudi vole i ako su dobri jedno prema drugome, sve će se s vremenom namjestiti“, kaže ona. „Džaba ti sve ako nemaš ljubav. A ako u porodici nema sloge, onda ništa drugo nema vrijednost.“
Ovaj vrijedni bračni par svakog dana nastoji svojoj djeci obezbijediti što bolju budućnost. Klodijana najviše vremena provodi kod kuće sa djecom, ali pomaže i u poljskim radovima koliko može. Duško je poznat kao vrijedan čovjek — bavi se poljoprivredom, radi sa drvima, a ide i na dnevnice gdje god se pojavi potreba. Nikada se nije libio posla.
Do nedavno su živeli u staroj, dotrajaloj kući koja je pripadala Duškovim roditeljima. U toj kući nije bilo vode, niti kupatila, a Klodijana nikada nije imala priliku da upozna svoje svekra i svekrvu, koji su preminuli mnogo ranije. Ipak, ona o toj skromnoj kući govori s poštovanjem, kao o mjestu gdje je započela njena nova životna priča.
Kako bi djeci pružili bolje uslove, Duškova porodica i dobri ljudi odlučili su da pomognu. Veliku ulogu imala je i organizacija „Srbi za Srbe“, u kojoj ih je prijavila zaovina ćerka Radica. Zahvaljujući donacijama, uspjeli su da podignu kuću do druge ploče, a onda se pojavila i neočekivana, ogromna podrška — pjevačica Dragana Mirković.
„Kada je Dragana došla, odmah je počela da grli djecu“, prisjeća se Klodijana sa suzama u očima. „Kada je ušla u staru kuću i vidjela u kakvim uslovima živimo, zaplakala je. Ponašala se kao da se poznajemo cijeli život, a ne kao da se vidimo prvi put. Za moju djecu je u Kragujevcu održala koncert i sav prihod od karata dala za izgradnju naše kuće. Zahvaljujući njoj i dobrim ljudima, naš dom je za samo sedam mjeseci potpuno završen.“
Time je njihovoj djeci otvoren put ka boljem sutra — toplijem domu, pristojnim uslovima i osjećaju sigurnosti koji je svako dijete zaslužilo.
Na kraju, Klodijana kaže da je zahvalna svim ljudima koji su im pomogli, ali posebno svojoj porodici, suprugu koji joj je bio oslonac i Dragani Mirković, koja je pokazala da je velika zvijezda ne samo na sceni, već i u srcu. Njihova priča ostaje kao podsjetnik da ljubav ne poznaje granice, godine, ni razlike — i da tamo gdje postoji sloga, poštovanje i dobrota, život uvijek nađe put da procvjeta.
Iako je kuća sada nova i lijepa, život Klodijane i Duška i dalje nije nimalo lagan. Planina ostaje planina, sa svim svojim izazovima, a porodica Maraš naučila je da se bori iz dana u dan. Ali ono što je najvažnije — sada imaju svoj dom, mjesto gdje su sigurni, gdje djeca mogu bez straha da odrastaju i maštaju, i gdje svaka prostorija nosi trag i toplinu njihovog zajedničkog truda.
„Nije nama potrebno mnogo,“ kaže Klodijana. „Najvažnije je da se volimo, da smo zdravi i da znamo da jedno drugo imamo.“ Djeca svakodnevno doprinose veselju u kući. Najstarija ćerka već pomaže mami oko mlađih, a svaka ima svoje male zadatke, pa makar to bilo i slaganje igračaka ili donošenje drva za ognjište. Naučene su da se odgovornost dijeli — jer tako su vidjele od svojih roditelja.
Život na Goliji, koliko god bio težak, ima i svojih čari. Djeca rastu u zdravoj sredini, okružena prirodom, životinjama i šumama koje se prostiru unedogled. „Moje djevojčice znaju šta je pošten rad,“ ponosno kaže Duško. „Znaju da se za sve u životu mora potruditi i da ništa ne pada s neba. Ali znaju i šta je dobrota, jer smo je vidjeli na djelu.“
Nakon izgradnje kuće, u selo su dolazili mnogi ljudi koji su čuli njihovu priču. Donosili su odjeću za djecu, obuću, poneki kućni aparat, čak i knjige, jer su djeca voljna da uče i da napreduju. To što imaju preko 13 kilometara do škole oduzima im puno vremena, posebno zimi, ali upornost ove djece često iznenadi i one koji ih slučajno upoznaju.
„Oni idu kroz hladnoću, snijeg, kišu… ali idu,“ kaže Klodijana. „Idu jer žele da imaju znanje, žele bolje sutra.“ A kada se vrate kući, ništa im nije teško — pomažu oko stoke, donose vodu, igraju se s mlađima i rado pričaju sve što se dogodilo tokom dana.
U selu, iako nema mnogo ljudi, postoji nešto što u gradovima polako nestaje — osjećaj zajedništva. Komšije se obilaze, pomažu jedni drugima oko sijena, oko drveta, oko svega što zima donosi. Maraševi su posebno vezani za nekoliko porodica koje su im uvijek bile oslonac. „Ko živi na planini, zna da ne možeš sve sam,“ kaže Duško. „Ljudi su jedni drugima najvažniji.“
Upravo zato, ova porodica danas sanja male, ali iskrene snove. Duško bi volio da jednog dana ima dovoljno zemlje i mehanizacije da se u potpunosti posveti poljoprivredi i tako obezbijedi još bolju budućnost djeci. Klodijana želi da djevojčice imaju sve što ona nije imala — mogućnost da biraju, da se školuju, da pronađu svoj put.
„Nek idu gdje žele, nek budu šta žele,“ kaže ona. „Moja duša će biti mirna kada znam da sam sve uradila za njih.“
Najveća poruka njihove priče možda je upravo ta: uprkos siromaštvu, lošim uslovima, tuđim komentarima ili strahu od nepoznatog, oni su izabrali ljubav. A ljubav im se vratila kroz djecu, kroz zajednicu, kroz pomoć dobrih ljudi i kroz sve ono što danas žive.
Klodijana i Duško nisu običan par — oni su dokaz da se srce ne pita za granice, godine ni jezik. Da toplina doma ne zavisi od zidova, već od onih koji u njemu žive. I da se čuda ne dešavaju samo u velikim gradovima, već često upravo tamo gdje ih najmanje očekujemo — u malom selu na Goliji, gdje živi porodica koja je pokazala da je ljubav najveća snaga koju čovjek može imati.
About The Author
